Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća donijelo je brojne promjene, kako u Europi, tako i u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Padom Berlinskog zida 1989. godine i posljedično padom Željezne zavjese postalo je jasno da je komunizam bitku izgubio. Svi su na televizoru mogli vidjeti sudbinu Causesca i njegove obitelji, pa tako i vlasti Socijalističke Jugoslavije, kojima je bilo jasno da je vrijeme da se raspišu izbori. Jugoslaviju je čitavih osamdesetih godina potresala snažna ekonomska kriza, a u pojedinim su dijelovima već početkom tog desetljeća eskalirali i politički sukobi. Krajem osamdesetih bilo je nekoliko jasnih izljeva srpskog nacionalizma koji su dali naslutiti da će Hrvatska teško do samostalnosti bez rata. Zbog raznih drugih političkih okolnosti, između ostalog i same strukture JNA, postojale su jake struje kojima nikako nije bilo u interesu da Slovenija i Hrvatska napuste zajedničku državu. Već na proljeće 1991. godine eskalirali su sukobi i prve žrtve, a u lipnju je svoju malu ulogu u svemu tome odigralo i Mursko Središće. Kolone tenkova JNA na putu za Sloveniju samoinicijativno i spontano zaustavili su stanovnici Murskoga Središća kojima su se priključili stanovnici okolnih naselja, ali i čitavog Međimurja. Slovenske su snage blokirale most cisternama i čekale u pripravnosti naoružane protuoklopnim bacačima. Vrlo napeta situacija na glavnoj ulici mogla je vrlo brzo eskalirati i rezultirati brojnim žrtvama. Tadašnji načelnik policije Zvonimir Rihtarec vješto je vodio pregovore s hrvatske strane, a svoj su doprinos dali i Josip Rihtarec – Pepi, Marijan Barat i Rajko Tomanić

Postalo je jasno da Slovenci neće odustati i snagama JNA nije preostalo ništa nego da isto pokušaju na prijelazu Bukovje – Gibina. Svakako treba pohvaliti i policiju koja je pod kontrolom držala mase koje su stale pred tenkove, jer jedan pogrešan korak mogao je rezultirati brojnim žrtvama. U tijeku rata koji je slijedio i razaranja diljem čitave Hrvatske taj čin nije narednih godina toliko istican, jer konačno, Mursko Središće, za razliku od brojnih drugih mjesta nije doživjelo stradanje.  Kako vrijeme odmiče, tako su i akteri tih događaja, ali i ostali polako svjesni važnosti tog događaja, baš kao što postupno uviđaju koliko mogu sretni biti što nije došlo do sukoba, u kojem bi, vrlo vjerojatno, čitav centar Murskog Središća bio razoren. Budući da je Dan Grada od 2019. godine pomaknut na 27. lipnja, kada se svetkuje i zaštitnik župe sveti Ladislav, to je prilika da se zaustavljanje tenkova još dostojnije obilježi.

Tako je i u lokalnim medijima objavljen članak prema kojem je vidljivo da je postojalo upozorenje iz Zagreba da se pred tenkove ne staje, već se propuštaju prema Sloveniji,  što je s obzirom na političko stanje i logičan stav tadašnjih hrvatskih vlasti. Hrvatska nije u ratu s JNA i upletanje po zapovijedi tadašnjih vlasti međunarodna bi zajednica zapravo gledala kao na ustanak paravojnih formacija protiv legitimne vojske međunarodno priznate države. Republika Hrvatska nije međunarodno priznata država u tom trenutku. Međutim, svakim sukobom JNA i Slovenaca teško bi nastradalo Mursko Središće, što je konačno spriječio sam narod Murskoga Središća. Time sam taj čin dobiva i dodatno na težini. Postoje i dva kompletna video zapisa tog događaja koje su snimili snimatelji tadašnje središćanske televizije MURAVIZIJE Vladimir Nemec i Miljenko Fric, upravo kako bi imali video dokaz o tome što se zapravo u Murskom Središću događalo tog dana.

Nažalost, iako je time ratna opasnost za Mursko Središće završila, Domovinski rat je tek počinjao. Brojni su središćanski mladići dali doprinos obrani domovine, a neki od njih su i poginuli. Josip Šajnović prvi je poginuli branitelj, a stradao je 25. rujna 1991. godine u Borovom Naselju kao pripadnik Policijske uprave Varaždinske. Iz samog grada smrtno su stradali hrvatski branitelji i Darko Jurinić i Dragutin Kodba, a s cijeloga gradskog područja još i Dražen Sršan, Josip Turk i Zdravko Turk iz Križovca, te Danijel Donko iz Hlapičine. Njihovi su ratni putevi bili različiti, nekima je život ugašen i izvan samih ratnih operacija, ali svi su životom platili samostalnost Hrvatske.

Obilježavanjem zaustavljanja tenkova ne obilježavamo samo sretan završetak događaja koji je prijetio našem gradu, već odajemo počasti i svim braniteljima koji su stavili svoje život na branik Domovine i na sve gradove i sela koji su završili razrušeni kako bi se sačuvali neki drugi.

Zoran Turk